Kada dugom vinkovačkom ulicom krene rijeka ljudi, koja se, poput puzavoga Bosuta kreće sporo, ostvaruje se jedna od manifestacija Vinkovačkih jeseni nazvana Svečanim mimohodom. Usporediti ga s Bosutom možemo samo zbog sporog tijeka, jer Bosut je rijeka bez izvora «i neće da teče» , a svaka folklorna skupina koja se kreće u tome mnoštvu ima svoje izvor-korijene, koji se u jednom jesenskom danu pokažu brojnim gledateljima na ulici i televizijskim kamerama, koje će bogatstvo narodne nošnje, pjesme i igre ponuditi cijeloj našoj zemlji.
U nošnji i pjesmi, u kolu i svirci, u igri i šali lako prepoznajemo svoje zavičajne djedove i bake, nedostaju samo njihova imena. Zato je MIMOHOD najatraktivnija, najljepša i najsvečanija manifestacija Vinkovačkih jeseni.
Iz njega šikne ljepota nošnje, snaga i ponos hrvatskih ljudi koji pokazuju koliko cijene ono što su im u zadužbinu ostavili njihovi predci.
Još jednu sliku treba dodati MIMOHODU, a to je povorka konjanika na konjima koja se kreće ispred povorke ljudi .
Odzvanjaju po pločniku udarci kopita, a konji bijelci, dorati il' riđani gizdavih vratova i bujnih griva kao da bi željeli poletjeti - jer nisu više izmoreni teškim radom. Oni danas, uglavnom, služe za sport i paradu. Tu su i svečane zaprege , a iz okićenih kola ori se pjesma djevojaka, snaša i momaka posvećena toj dragoj životinji – konju:



Oj, dorati , moje zlato suvo,
Dosta sam vas šparovo i čuvo!