... pogledajte novo postavljenu arhivu fotografija Vinkovačkih jeseni od 1974. godine pa nadalje

... o v d j e !!! 

Slavonija je područje na kojemu je čovjek već od pamtivijeka ostavio tragove svoga rada i svoje duhovne kulture-pokazavši u tim tragovima da je slavonskim načinom ljubio zemlju oko sebe i intimne zakone njezina postojanja.
Slavonac je uvijek čuvao zadužbinu svojih otaca, svoj borbeni duh, svoj ponos, svoju veselu ćud, narodne običaje, kolo, ženske i muške rukotvorine, jedinstvenu, lijepu narodnu nošnju, kakvom se rijetko koji narod svijeta može podičiti.
Kada patrijarhalnu Slavoniju postupno potiskuju moderne gospodarsko-tehnološke promjene, kada je nagriza brzi ritam suvremenoga načina života, kada je zaprijetila opasnost od gubljenja slavonske tipičnosti, javila se ideja o ovjekovječenju i skupljanju tradicijske kulture ovoga kraja. Tu će ideju oživotvoriti smotra izvornoga folklora, najprije Slavonije i Baranje. Ona će ubrzo pokazati koliko naš narod cijeni ono što su stvarale vrijedne ruke radenica, najboljih vezilja i tkalja, koliko se cijene misli što su ih dvostihom izricali naši mudri predci, pa će pismice postati zaštitnim znakom Slavonaca, a Smotra izvornoga folklora Slavonije i Baranje prijeći će pokrajinske granice, te svoj naziv zamijeniti imenom Vinkovačke jeseni.
Zašto se ta smotra događa ujesen?
Zato što to godišnje doba nagrađuje Slavonca za njegov nesebični trud, on i zemlja kao da dijele zajedničku sreću, a Slavonac i radost i tugu i smisao za humor iskazuje pjesmom.
Pokazat će on to u gradu od starina, u srcu Šokadije , i na svim Jesenima pokazivati da su «pjesme naša povijest, u njima čuvamo dobro i zlo svoje».
Svoju duhovnu profinjenost izkazivale su i iskazuju Slavonke izrađujući izuzetno lijepe i karakteristične nošnje. Da te nošnje ne bi ostale skrivene u ladičarima, da se vedri slavonski čovjek raduje i iskaže svoju snagu i iskonski pečat – to je bio glavni, ako ne i jedini motiv okrune ljepote slavonske ravnice smotrom na kojoj će zabliještati bjelinom ruho narodno, zaciktati tambure i gajde zaguditi, a Slavonci zapjevati široko, otegnuto, «k'o ova zemlja što ih rodi».

Jeseni su ubrzo prešle uske zavičajne granice i započele međusobno povezivati sve one ljude koji vole i cijene tradicijsku kulturu, jezik i običaje , a to će uključivati svestranu razmjenu kulturnih, gospodarskih i ostalih dobara diljem naše zemlje i proširenje ove jedinstvene smotre novim manifestacijama: znanstvenim, turističkim, sportskim, zabavnim …
Bitna rečenica kojom bi trebalo definirati pojam Jesni trebala bi uvijek glasiti: To je smotra koja teži trajnoj afirmaciji izvornoga kulturnoumjetničkoga narodnoga stvaralaštva temeljenoga na bogatoj baštini naroda Vinkovačkoga kraja i cijele Hrvatske.
Vinkovačke su jeseni postale originalni popularno-znanstveni skup izvorne narodne kulture ,mjesto njezina sakupljanja, što ne znači da su Jeseni bile niti da će biti kočnica suvremenoga razvoja. One su samo čuvarica i slikarica izvornoga načina života, one pokazuju slike prošlosti i sadašnjosti, upućuju na neistražene pravce i mogućnosti u budućnosti.
Vinkovačke su jeseni izašle iz duše slavonskoga čovjeka, one su potvrda ljepote ove ravnice, one su želja da se sačuva od zaborava nekadašnje selo, njegovi ljudi i običaji, a posebice glazbena baština, koju treba otkrivati suvremenom čovjeku i ljubitelju narodnih glazbenih umjetnina.
U proteklih četrdeset godina svoga trajanja Vinkovačke su jeseni ostvarile puno više od svoga početnoga nastojanja ,obogatile se i stalno se obogaćuju novim manifestacijama pa zato možemo tvrditi da je to smotra izvornoga folklora , ali i gospodarska, kulturna, turistička, sportska i zabavna manifestacija koju možemo svrstati u red najrazvijenijih i najznačajnijih smotara u Hrvatskoj.